OPĆINSKI SUD ZAGREB, sudac: Ksenija Grgić

OPĆINSKI SUD ZAGREB, sudac: Ksenija Grgić – ODŠTETNI ZAHTJEV



XXV-PN-2210/98


U IME REPUBLIKE HRVATSKE


PRESUDA


Općinski sud u Zagrebu po sucu toga suda Kseniji Grgić kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja dr. ZVONIMlRA RILOVIĆ iz Njemačke, Eichkapellenstrasse 27 , Mühldorf i dr. ANTE RILOVIĆ iz Zagreba, Gajeva 17, protiv tuženika MARIJANA GRAKALIĆ iz Zagreba, Zeleni trg 1, zastupan po Željku Baranović odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 11. lipnja 2003.g. u prisutnosti II. tužitelja osobno, a u odsutnosti uredno pozvanog I. tužitelja osobno i punomoćnika tuženika, istog dana


presudio je:


Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

, .

"Nalaže se tuženiku MARIJANU GRAKALIĆ iz Samobora, Rudarska Draga 3 da platl I. tužitelju ZVONIMIRU RILOVIĆ iz Mühldorfa, Njemačka iznos od 100.000,00 kn i II. tužitelju ANTI RILOVIĆ iz Zagreba, Gajeva 17 iznos od 100.000,00 kn na ime naknade štete sa kamatom u visini zakonske kamatne stope od dana donošenja presude pa do isplate te da im naknadi parnični trošak, sve

u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja."


Obrazloženje


Tužitelji u tužbi navode da je tuženik u svojstvu pomoćnika generalnog direktora firme "Mladost" d.d. u V ečernjem listu od 17 .prosinca 1994.g. na stranici 65 u članku pod naslovom "0 jalu je riječ" iznio o tužiteljima niz neistina kojima želi u javnosti plasirati predodžbu o njima kao osobama nečiste prošlosti. Tako za I. tužitelja navodi da je zbog svojih mladenačkih grijeha kao mladi student medicine pobjegao u Njemačku i da se vratio nakon nekoliko godina kada se "slegla prašina" i da je početkom 60-ih godina započeo svoj kriminalni dosje prvim velikim švercom Mercedesa u Zagrebu zbog čega su mu otac i brat bili uhapšeni i suđeni. U istom tekstu navedeno je da je 1 tužitelj izgubio sudski spor protiv Kovačevića i "Mladosti" i da nije davao nikakve puste novce za dokup "Mladosti" kako to tvrdi. Tužitelji smatraju da je sve ono što je napisano u ovom članku neistinito i usmjereno isključivo da povrijedi njihovu čast i ugled budući su obojica ugledni građani i cijenjeni stručnjaci u svojim profesijama te nikada nisu kažnjavani. Zbog duševnih boli zbog povrede časti i ugleda potražuju od tuženika svaki po 100.000,00 kn na ime nematerijalne štete sa kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate uz naknadu parničnog troška.

Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da sporni članak predstavlja isključivo njegovu polemiku sa bivšim djelatnicima "Mladosti" Nenadom Piskačem i Šimekom i nikako nije napisan u namjeri da ruši čast i ugled tužitelja, kako to oni u tužbi navode. I. tužitelj je na ovaj članak reagirao svojim člankom objavljenim u "V ečernjem listu" u rubrici "Reagiranja" u kojem je povrijedio njegovu čast i ugled pa je protiv njega podnio tužbu kod ovoga suda radi naknade. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

U dokaznom postupku izvršen je uvid u presliku spornog članka od 17 .12.1994.g. (list 4 spisa), presliku novinskog članka "Feral Tribune" od 19.01.1998.g. (list 16 spisa), te je proveden dokaz saslušanjem II. tužitelja i tuženika.

Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

Čitanjem spornog članka koji je objavljen u "Večernjem listu" 17.12.1994.g. na listu 65 spisa, proizlazi da autor Marijan Grakalić, kao tadašnji pomoćnik generalnog direktora "Mladosti" doista polemizira sa bivšim djelatnicima iste firme Nenadom Piskačem i Šimekom, koji su bili otpušteni s posla jer su nanijeli veliku materijalnu štetu firmi. Autor se izričito poziva na navode Nenada Piskača pa tako navodi da je upravo on tvrdio da je "neki Zvonimir Rilović u stvari većinski vlasnik Mladosti jer je kakti za nju uplatio više od 2 milijuna njemačkih maraka". U članku autor nadalje navodi: "nisam siguran radi li se o onom istom Zvonimiru Riloviću (ali bi ipak izvjesno moglo biti taj) koji je početkom 60-ih započeo svoj kriminalni dosje prvim velikim švercom Mercedesa u Zagreb, da bi zbog toga njegov sad već pokojni otac i još živući brat bili uhapšeni i osuđeni dok je taj tada mlađahan student medicine pobjegao u Njemačku. Vratio se u Zagreb tek nakon nekoliko godina kada se "slegla prašina» i završio studij». Konačno autor u članku piše da je pravomoćnom prvoptupanjskom presudom Zvonimir Rilović izgubio spor protiv Zvonimira Kovačevića i Mladosti i da je u tom postupku utvrđeno kako nije davao nikakve puste novce za dokup Mladosti kako to tvrdi već da je potpisao ugovor kojeg se nije držao.

Tuženik Marijan Grakalić, kao autor spornog članka u svom uvjerljivom iskazu ponavlja navode iz odgovora na tužbu tvrdeći da sporni članak predstavlja doista samo njegovu polemiku sa bivšim djelatnicima "Mladosti" Nenadom Piskačem i Šimekom koji su bili u sindikatu "Mladosti" i javno su ga napadali i klevetali kao tadašnjeg pomoćnog generalnog direktora "Maladosti". Tvrdi da je u članku napisao samo već ranije istaknuta mišljenja Piskača i Šimeka s tim da je izričito naveo da je upravo Nenad Piskač tvrdio da je neki Zvonimir Rilović većinski vlasnik Mladosti. Tužitelje je doista spomenuo ju članku, no odmah se ogradio da nije siguran je Ii to osoba o kojoj se 60-ih godina naveliko pisalo u tadašnjem tisku u svezi šverca vozila marke Mercedes. Nije uopće imao namjeru vrijeđati tužitelje, niti je uopće imao bilo kakve veze sa promocijom knjige II. tužitelja, jer je nekoliko mjeseci prije objave spornoga članka već prestao biti direktor za nakladu u "Mladosti". I. tužitelj nakon objave ovoga članka reagirao svojim člankom objavljenim u "Večernjem listu" 17.02.1995.g. u rubrici "Reagiranja", pod naslovom "0 prijevari je riječ" u kojem ga je na vrlo ružan način izvrijeđao, zbog čega je podnio tužbu protiv njega.

II. tužitelj u svom iskazu tvrdi da je za sporni članak saznao od drugih ljudi nakon čega je odmah podnio tužbu sudu radi naknade štete. Iako u članku nigdje izričito nije napisano njegovo ime smatra da je spomenut na posredan način, budući prezimena "Rilović" nema mnogo u Hrvatskoj. Tim člankom tuženik je unaprijed uništio promociju njegova romana pod naslovom "Stranputice Kosova" mada sa niti ta knjiga uopće ne spominje u članku, jer je po njegovom sudu glavni motiv tuženika da napiše ovaj članak bio jal i javni linč protiv njega iako ga osobno uopće ne poznaje. Tvrdi da je ovaj članak bio objavljen 1994. godine, u vrijeme kada su se "skidale glave u Hrvatskoj jer je vladala situacija zločina te su se xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx od strane ekstremnih nacionalista." Objavom članka pretrpio je i materijalnu štete, jer je nakon njegove objave izgubio potporu banaka i hotela koji su mu bili glavni donatori za njegovu knjigu. Nikada nije osuđivan kao niti njegov otac, a što se tiče I. tužitelja, koji je njegov brat, nije mu poznato je Ii bio kažnjavan, mada je točno da njegov brat 60-ih godina imao veze sa prodajom vozila Mercedes i da su ga mnogi optuživali za šverc "od kojega je nešto i zaradio za sebetim švercom tj. prodajom vozila".

I. tužitelj nije dao svoj iskaz u postupku, niti se odazivao urednim pozivima suda radi davanja svog iskaza.

U dokaznom postupku provedeni su svi po strankama predloženi dokazi, te je sud temeljem čl. 8 ZPP-a ocijenio da tužitelji nisu dokazali da bi objavom spornog članka pretrpjeli nematerijalnu i materijalnu štetu. Sadržaj spornog članka upućuje na istinitost tvrdnji tuženika, kojem sud i poklanja vjeru kada tvrdi da sporni članak predstavlja njegovu osobnu polemiku sa bivšim djelatnicima "Mladosti" Nenadom Piskač i Šimekom. U tekstu članka autor nigdje nije osobno prozivao I. i II- tužitelje, nego se je pozvao na ranije tvrdnje Nenada Piskača vezano za većinsko vlasništvo I. tužitelja u "Mladosti" d.d. Tuženik je izričito napisao i to da nije siguran da Ii Zvonimiru Rilović osoba o kojoj se 60-ih godina u tisku pisalo da je švercao vozila marke "Mercedes" u Zagrebu, jer se kao novinar vrlo dobro sjeća brojnih članaka objavljenih u tisku, pa i u "Večernjem Iistu" na tu temu. Istinitost ovih navoda potvrđuje uostalom i sam II. tužitelj, koji priznaje da se njegov brat, tj. I. tužitelj 60-tih godina doista bavio prodajom vozila marke "Mercedes" te da je "nešto i zarađivao od tog šverca" zbog čega su su ga mnogi optuživali za šverc vozila.

Iskaz II. tužitelja u kojem tvrdi da je pretrpio direktnu materijalnu i nematerijalnu štetu objavom ovog č!anka sud .ie ociienio neosnovanim, jer se u spornom članku njegovo ime nigdje se izričito ne spominje, a okolnost da prezimena "Rilović" ima malo u Hrvatskoj svakako nije razlog koji bi prosječnog čitatelja uputio da se radi baš o II. tužitelju. Sud nadalje cijeni neutemeljenim i ničim na pouzdan način dokazanim tvrdnje II. tužitelja da je članak objavljen zbog jala i želje tuženika da unaprijed uništi promociju njegova romana "Stranputice Kosova", o kojoj u članku nema niti spomena.

Cijeneći sve navedeno, sud je prihvaćajući kao uvjerljiv i istinit iskaz tuženika u cijelosti, utvrdio da sporni članak doista predstavlja njegovu polemiku sa bivšim djelatnicima "Mladosti", te da kao takav nije bio usmjeren na vrijeđanje tužitelja, niti povredu njihove časti i ugleda, pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da se stranke uopće međusobno ne poznaju.

Slijedom navedenoga kako tužitelji nisu dokazali da bi objavom spornog članka doista pretrpjeli materijalnu i nematerijalnu štetu, valjalo je njihov tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti te je odlučeno kao u izreci.





OPĆINSKI SUD U ZAGREBU

11. Iipnja 2003.g.



SUDAC: Ksenija Grgić,v,r.



POUKA O PRA VNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude, Žalba se podnosi pismeno u 3 primjerka putem ovoga suda, a o njoj odlučuje Županijski sud u Gradu Zagrebu.



DNA: tužiteljima pun. tuženika





Za točnost otptravka-ovlašteni službenik:

Biserka Čuljak





Inkriminirani članak:



O JALU JE RIJEČ



Drago Kovačević na svoju se sreću ili žalost javio kao jedini zainteresirani za kupnju "Mladosti", a kada se ona dogodila, proradio je dobro poznati hrvatski jal ...

Stvarno je zanimljivo kako samo nekoliko pravih rečenica može izazvati toliko žučljivih i svadljivih reakcija, kakve smo pročitali u dopisima Nenada Piskača i druga Šimeka, navodnog predsjednika (?) malih dioničara "Mladosti". Oni bi željeli pošto-poto optužiti Dragu Kovačevića i "Mladost" za kriminal bilo koje vrste, pa im u tome, dakako, pomažu i nespretni istupi dobro znanih aktera sa saborske govornice, u našem slučaju gospođe Stanić.

Podsjetimo se da su i Piskač i Šimek bivši djelatnici naše tvrtke, otpušteni s posla zbog nesposobnosti i nanošenja velikih materijalnih šteta "Mladosti", pa je njihov jad i bijes razumljiv. Ta su se dvojica drugova našli na barikadama štrajka djelatnika "Mladosti", inscenirana kako bi se ta i tako opterećena firma dovela na prosjački štap i, naravno, učinila dostupna drugim puno mračnijim interesima no što to podrazumijeva namjera djelovanja u kulturi, sa čime, naravno, ta dva lumpenproletera nemaju ama baš ništa zajedničkoga. Poradi njihovih pobuna i štrajkova iznuđenih manipuliranjem djelatnika dnevni je priliv "Mladosti" tada pao s oko 100.000 DEM na 30.000. Jasno je kako je pitanje njihove brige i odgovornosti u svjetlu tih činjenica sve drugo samo ne dobronamjerno.

Što se tiče navodno spornog čeka i nemuštog citiranja zapisnika financijske policije, to nikako ne znači da taj citat sam po sebi predstavlja istinu, a sve drugo laž. Svaka će imalo stručnija ekspertiza lako ustvrditi da je ček izdan s pokrićem i na određeni rok. To što ga je kasnije aktualni predsjednik Upravnog odbora "Mladost" poslao sa zakašnjenjem na naplatu, spada u red standardnih "smještanja" vrućih loptica "Mladosti" i njenom većinskom 'vlasniku Dragi Kovačeviću, kakvih je napretek s raznih strana.

Naime, Drago Kovačević na svoju se sreću ili žalost javio kao jedini zainteresirani za kupnju "Mladosti", a kada se ona dogodila, proradio je onaj dobro poznati hrvatski jal koji, eto, traje do današnjeg dana jer je nadasve eteralno neuništiv. Tako, informacije radi, osvrnimo se na još jednu bedastoću Nenada Piskača koji tvrdi kako je neki Zvonimir Rilović ustvari većinski vlasnik "Mladosti" jer je kakti za nju uplatio više od dva milijuna njemačkih maraka. Nisam siguran radi li se o onom istom Zvonimiru Riloviću (ali bi ipak izvjesno mogao biti taj) koji je početkom šezdesetih započeo svoj kriminalni dosje prvim velikim švercom mercedesa u Zagreb da bi zbog toga njegov sad već pokoini otac i još živući brat bili uhapšeni i osuđeni, dok je taj tada mlađahan student medicine pobjegao u Njemačku. Vratio se u Zagreb tek nakon nekoliko godina kada se slegla "prašina" i završio studij. Nije nemoguće da je to upravo taj Rilović, inače šogor čuvenog hrvatskoga suca Milana Vukovića.

No, kad smo već kod suda, recimo da je pravomoćnom prvostupanjskom presudom dr Zvonimir Rilović prije nekoliko dana izgubio spor protiv gospodina Kovačevića i "Mladosti", da je istom utvrđeno kako nije davao nikakve puste novce za dokup "Mladosti" kako se tvrdi, već da je tek potpisao ugovor takve namjere kojega se nije držao. Što se tiče mojeg plaćanja poreza, ako je to uopće upitno, a koji iz meni posve ne jasnih razloga spaminje Piskač, ono je zasigurno tjedno veće no što on i njemu slični dobivaju kao godišnju socijalnu pomoć. Sasvim je jasno da Hrvatska treba dobre i marljive poduzetnike, a to što spomenuti kao i njegov (su)borac to nije, za to bojim se da nema lijeka. To što drugi to jesu, i što moja firma "Arkadia - zemlja čuda", hvala na pitanju, posluje uspješno, a isto tako dobro surađuje s "Mladosti", upravo pokazuje da Hrvatskoj treba sto više privatne inicijative i odgovornosti. Najlakše je prema školi visokog kriticizma oblajavati sve oko sebe, a u džepu nemati djetetu za kruh i mlijeko.

I za kraj još nekoliko riječi gospodinu Šimeku. Ja uistinu jesam i pomoćnik direktora "Mladosti" (neko vrijeme bio sam i direktor nakladničke djelatnosti). Ispričavam se g. Šimeku ako za to nismo tražili konzultacije Partije, Radne zajednice, sindikata i tko zna kakvih još neviđenih čuda. ... Sasvim sigurno nikad, baš nikad nećemo tražiti od g. Šimeka i njegovih kamerada mišljenje tko bi što u "Mladosti" trebao raditi i koje dužnosti obnašati. Čak nas ni SKP(b) na to neće prisiliti. Tako nam svega!



Marijan Grakalić, pomoćnik generalnog direktora "Mladosti" .







ŽALBA NA GORNJE RJEŠENJE



Tužitelj: Ante Rilović, dr. sc.

Ul. Ljudevita Gaja 17/II,

10000 – Zagreb



Tel.: 487-27-32



Predmet: Žalba na presudu Općinskog suda u zagrebu u sporu XXX-PN-210/98



ŽUPANIJSKOM SUDU U GRADU ZAGREBU ­putem Općinskog suda.



27.12.2003. uručena mi je presuda Općinskog suda u Zagrebu, sudac Ksenija Grgić, kojom je u potpunosti odbačen moj tužbeni zahtjev, koji glasi:

«Nalaže se tuženiku MARIJANU GRAKALIĆU iz Samobora, Rudarska Draga 3 da plati I. Tužitelju ZVONIMIRU RILOVIĆU Iz Müldorfa, Njemačka, iznos od 100.000,00 kuna i II. Tužitelju ANTI RILOVIĆU iz Zagreba, Gajeva 17 iznos od 100.000 kn na ime naknade štete sa kamatom u visini zakonske kamatne stope od dana donošenja presude da do isplate te da im naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana pod prijetnj om i zvršenja.»

U OBRAZLOŽENJU stoji da je ocjenjujući rezultate provedenih dokaza utvrđeno da je zahtjev tužitelj a u cijelosti neosnovan. Navodi se da iz čitanja spornog članka objavljenog u «Večernjem listu» 17.12.1994. g. proizlazi da autor Marijan Grakalić, tadašnji pomoćnik generalnog direktora «Mladosti», polemizira s bivšim djelatnicima iste firme Nenadom Piskačem i Šimekom, koji su bili otpušteni s posla, jer su nanijeli veliku materijalnu štetu firmi. Dalje se navodi da se autor ogradio od klevete tim što je u članku naveo: «nisam siguran radi li se o onom istom Zvonimiru Riloviću (ali bi ipak izvjesno moglo biti taj) koji je početkom 60-ih započeo svoj kriminalni dosje prvim velikim švercom Mercedesa u Zagreb, da bi zbog toga njegov sad već pokojni otac i još živući brat bili uhapšeni i osuđeni dok je taj tada mlađahan student medicine pobjegao u Njemačku. Vratio se u Zagreb tek nakon nekoliko godina kada se «slegla prašina» i završio

Studij.»

Ne ulazim u sukob mojega brata s Marijanom Grakalićem, (oni nisu bitni za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na mene i mog oca, odnosno na cijelu moju

familiju), i zbog toga neću polemizirati s onim dijelom presude koji se njih tiče.



Po ocjeni suda, Marijan Grakalić, kao autor spornog članka objavljenog u najtiražnijem hrvatskom dnevniku, koji je toga dana tiskan u više od 320.000 primjeraka, «U SVOM UVJERLJIVOM ISKAZU PONAVLJA NAVODE IZ ODGOVORA NA TUŽBU TVRDEĆI DA SPORNI ČLANAK PREDSTAVLJA DOISTA SAMO NJEGOVU POLEMIKU SA BIVŠIM DJELATNICIMA «MLADOSTI» NENADOM PISKAČEM I ŠIMEKOM koji su bili u sindikatu «Mladosti» i javno su ga napadali i klevetali kao tadašnjeg pomoćnog generalnog direktora «Mladosti» .(Tvrdi da je u članku napisao samo već ranije istaknuta mišljenja Piskača i Šimeka s tim da je izričito naveo, da je upravo Nenad Piskač tvrdio da je neki Zvonimir Rilović većinski vlasnik «Mladosti». I.Tužitelja je doista spomenuo u članku, no odmah se ogradio DA NIJE SIGURAN JE LI TO OSOBA O KOJOJ SE 60-IH GODINA NAVELIKO PISALO U TADAŠNJEM TISKU U SVEZI ŠVERCA VOZILA MARKE MERCEDES. Nije uopće imao namjeru vrijeđati tužitelje, niti je uopće imao bilo kakve veze sa promocijom knjige II. tužitelja, jer je nekoliko mjeseci prije objave spornog članka već prestao biti direktor za nakladu u «Mladosti».

U obrazloženju suda stoji da je II. tužitelj ANTE RILOVIĆ spomenut posredno, a ne direktno jer nije spomenuto njegovo ime. Navodim da sam jedini brat Zvonimira Rilovića, što ne umanjuje težinu klevete, i da, i ja i moj otac nismo suđeni ni osuđeni zbog toga, a ni zbog ičeg drugog -po navodu suda šverca «Mercedesima» koji sam ja navodno potvrdio, što ne odgovara činjeničnom stanju. Naveo sam da je moj brat, koliko ja to znam, uvezao jedan Mercedes, što, nije bilo zabranjeno, platio potrebne dažbine i poslije ga prodao Izvršnom Vijeću tadašnje SRH. Sam sud, odnosno sutkinja, nazivanjem SLOBODNE TRGOVINE, koja u tom obliku ničim nije bila zabranjena, švercom, kleveće mog brata, no ne i mene.

Inkriminiranim člankom autor MARIJAN GRAKALIĆ oklevetao je čitavu našu porodicu i to u najčitanijem hrvatskom listu, što je isto što i javni moralni linč, te je time prouzročio duševnu bol koja još i danas traje, i meni, mom bratu, i čitavoj našoj familiji. Osim toga čudno je ponašanje suda i stav, da nikakva materijalna i nematerijalna šteta nije tim člankom našoj obitelji prouzročena, čime sud stimulira takvo ponašanje prema nama, koje je svima koji nas znaju poznato iz ranijih klevetanja i optužbi moralne i političke prirode. To što sam naveo da je prezimena Rilović malo u Hrvatskoj, a na što se sud (čitaj Ksenija Grgić) poziva, ne umanjuje težinu klevete, jer navođenje tog u polemici s Nenadom Piskačem i Šimekom, nije bilo potrebno. Autor, između ostalog, navodi da se o tom tzv. «švercu» naveliko pisalo u štampi, čim je, spominjanjem tog Zvonimira Rilovića direktno optužio i mene i mog oca, jer Zvonimir Rilović koji je navodno «švercao» te Mercedese ima samo jednog brata i jednog oca, tako da taj navod suda o indirektnosti ne stoji, a i da tako je, ne umanjuje težinu klevete. Iz navedenog također proizlazi da je ta polemika autora s Nenadom Piskačem i Šimekom namjerno iskorištena za klevetanje naše obitelji, kako gosp. Ksenija Grgić navodi moje riječi, u vrijeme kad su ekstremni hrvatski nacionalisti xxxxxxxxxxxxxxxx xxxxxxxxx-što stoji. Koristi to da bi me diskreditirala kod viših instanci, iako je kao visoko obrazovana osoba morala shvatiti razloge tog mog navoda, kojim sam htio dati posebnu težinu inkriminiranom članku, odnosno moralnom javnom linču naše porodice. U cilju opravdanja, smatram neuputnim navođenje konkretnih primjera, i nepotrebnim, da se to uopće povlači po sudskim spisima.

Dalje se navodi da je sud prihvatio uvjerljiv i istinit iskaz tuženika u cijelosti i utvrdio da sporni članak doista predstavlja njegovu polemiku s Nenadom Piskačem i Šimekom, te da nije bio usmjeren na vrijeđanje tužitelja, što ne odgovara činjeničnom stanju, jer navođenje mene i mog oca, kao i mog brata, kao optuženike i kažnjenike, u nečemu što nema veze s tom polemikom,

nije nenamjerna radnja.

Zahtijevam da se presuda Općinskog suda u Zagrebu odbaci i udovolji tužbenom zahtjevu u dijelu koji se odnosi na mene kao II. Tužitelja.



U Zagrebu, 07.01.2004. (Pogrešno upisano 01.05.2004.)

II. tužitelj

dr. sc. Ante Rilović

, .

Prilozi:

Kopija inkriminiranog članka.



Ovjera primitka: OPĆINSKI SUD U ZAGREBU

PRIMLJENO 07.01.2004.






--­

REPUBLlKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZAGREBU

10000 ZAGREB -UI. Grada Vukovara 84

Poštanski pretinac 585

Poslovni broj:XXV -PN-221 0/98

NALOG

za plaćanje sudske pristojbe

ANTE RILOVIĆ

Zagreb

Gajeva 17

Pravna stvar:

Tužitelj: ZVONIMIR RILOVIĆ 1 DR. Tuženi: MARIJANA GRAKAUĆ

Radi: NAKNADE ŠTETE

Pozivate se da u roku od 8 dana po primi1ku ovog naloga platite u GOTOVOM neplaćenu sudsku pristojbu za žalbu u iznosu od 1.687,50 kn, (čl. 39. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama).

Gomji iznos doznačite -uplatite kod banke ili pošte u korist računa proračunskih prihoda

od sudskih pristojbi broj 1001005-1863000160, pozivom na broj 24 -5045 (JMBG).

Izvornu potvrdu o doznaci -uplati prilijepiti na poleđini ovog naloga, a nakon toga vratite nalog ovom sudu u gore navedenom roku s pozivom na gore označeni poslovni broj .

U doznaci -uplati dužni ste naznačiti predmet i poslovni broj suda na koji se doznaka ­uplata odnosi. Ukoliko se doznaka -uplata odnosi na sudsku odluku, dužni ste pored navedenog naznačiti za koju odluku se sudska pristojba plaća.

Ukoliko pristojbeni obveznik ne plati pristojbu u propisanom roku, sud će u daljnjem roku od 8 dana obavijestiti o neplaćenoj pristojbi ispostavu Područnog ureda Porezne uprave Ministarstva financija na čijem je području prebivalište, odnosno sjedište pristojbenog obveznika, radi naplate pristojbe prisilnim putem. Pristojbe se prisilno naplaćuju po propisima o prisilnoj naplati poreza (čl. 40. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama).

U Zagrebu, 27.01.2004.

Sudac:

Ksenija Grgić,v.r.



Plaćeno 04.02.2004. Potvrda zaprimljena od Općinskog suda u Zagrebu 04.02.2004.







Back to top